Danas je moderno biti ciničan u pogledu ljubavi, iako je ni na koji način ne bi trebali omalovažavati i obezvrijediti. Ne samo da nosi predivan osjećaj, ona je i katalizator ozdravljenja i promjene. Priroda ne izmišlja nešto tako veličanstveno, bez razloga. Vezujući nas za realnost, ljubav obavlja vrijednu uslugu. Ne razmišljajući, izabiremo nekoga i od te osobe očekujemo da nas voli, onako kako to nitko nikada nije. Ako ne budemo preplavljeni ljubavlju mogli bi vrišteći odjuriti u drugom smjeru. Ta osoba mora odgovarati našim potrebama, mora imati ono što nam je potrebno kako bi ozdravili.

Naša čežnja za povezivanjem i zajedništvom temeljni je kamen naše ljudskosti. I u osobnom i u univerzalnom smislu, povezivanje je najosnovniji uvjet života, jer sve dobiva svoju realnu dimenziju, smisao, oblik i funkciju. Povezivanje je nevidljiva stvarnost koja omogućava postojanje svega.

U tom smislu, prekid povezanosti, odnosno izolacija pojedinca, nije stvarna nego samo iluzija. Možemo osjećati da nismo povezani, možemo se doživljavati nepovezanima, možemo nepovezanost produžavati odbijajući ono što bi je moglo izliječiti. Možemo biti zaokupljeni sobom, svojim kontinuiranim primjedbama, zaljubljeni u svoja mišljenja, umjesto da obratimo pozornost i slušamo. Možemo uzrokovati prekid veze, ne dopuštajući si iskusiti subjektivnu stvarnost druge osobe, ne prepuštajući se empatiji ili ne prihvaćajući partnera. Možemo učiniti puno toga što uzrokuje osjećaj nepovezanosti ili ga izražava. No, unatoč svemu, ostajemo dio univerzalnog tkanja života. Ne možemo živjeti u izolaciji, niti se sami izliječiti.