Kada ljubav postane navika

Ljubav je teško definirati. Ljubav je najljepši osjećaj na svijetu, traganje za nečim što svatko želi, a malo tko dobije. Ljubav je poticajna, nepredvidiva, maštovita, nešto što spaja dvije osobe. Navika s druge strane je radnja koju automatski ponavljamo. Ponašanje koje prakticiramo jer mislimo da bolje ne postoji ili imamo strah od promjene. Ljubav kao navika je često odnos u kojem zavlada monotonija, ravnodušnost, uzimanje zdravo za gotovo. To je stadij odnosa kada se koriste ustaljeni načini ponašanja. Sve je poprilično sigurno, nedostaje zadovoljstvo, strast, uzbuđenje. Drugim riječima ljubav nije nestala, ali postoji nezadovoljstvo. Strah od promjene i samoće je velik. Takav je odnos blokiran i javlja se neodlučnost, niti se raskida niti se mijenja. Vremenom se nakupljaju zanemarive razlike, razmirice i nezadovoljstvo te postajemo pasivni. Nezadovoljstvo je istina nižeg intenziteta pa se negira, a s druge strane strah od novog početka ili osude okoline je velik zbog čega nedostaje motivacije za promjenom. Životni tempo je ubrzan, standardi koje većina ljudi sebi postavi stvaraju svojevrsne pritiske poput imati dečka, karijeru, savršeno izgledati, održavati društvene profile… osoba se izgubi između očekivanja okoline i onog što ona zapravo želi. Navika je ono što ostaje od ljubavi. Ako to dopustimo, često je to predzadnja stepenica prije prekida. Dok osjećamo ljubav prema osobi i poštovanje, sve je moguće i na tome treba konstantno raditi. Veseliti se zajedničkim vikendima, malim iznenađenjima, sitnim poklonima, vremenu koje provodimo zajedno. Prava ljubav je nešto što se teško nalazi i nešto za što se isplati potruditi se i boriti se.